2. Začeci elektroničkog zvuka Elektronička glazba ili glazba komponirana elektroničkim instrumentima ima dugu povijest.
Od vremena kada su razvijani i izrađivani rani eksperimentalni instrumenti , kao što su Claverin Electrique (1761.) i Electroharmonic Piano Elishe Gray (1876.), među skladateljima je postojala želja da razviju novi (estetički) zvuk.
Jedan od naprednijih elektroničkih instrumenta, za to vrijeme, zvao se Telharmonium kojeg je razvio Thaddeus Cahill 1906. godine. Instrument je težio 7 tona i bio je veličine prosječnog automobila.
Prvi praktični elektronički instrument napravio je ruski elektronski genije Leon Theremin 1920. godine, nazvan je po njemu Theremin
Važna figura u futurizmu, Luigi Russolo je tijekom svog života konstruirao tridesetak instrumenata kojima je bilo zajedničko da su svi elektroničkim putem stvarali šumove, a često se sve el. instrumente koje je Russolo konstruirao naziva intonarumori. Zatim je M. Martenot u Parizu 1924. godine konstruirao Odnes Martenot (Martenotovi valovi) koji je korišten u Turangalîla-Symphonie koju je skladao Oliver Messiaen. Ovaj instrument je jedan od najpopularnijih elektroničkih instrumenata u 20.st, zvuk koji je proizvodio je bio sličan thereminu.
3. Razvoj elektroničke glazbe Početkom 20. st. javlja se potreba za prekidanjem tradicionalnosti, originalnošću i novim (estetskim) zvukom što je bilo potaknuto tehnološkim napretkom (prvenstveno izumom struje) te je rezultiralo oslobođenjem zvuka. To znači da glazbenicima više uopće nije bilo bitno da li je zvuk ugodan za uši, jer su smatrali da je glazba sve što čujemo te da bilo koji zvuk može poslužiti kao glazbena forma.
Izvođenje glazbe često više nije ovisilo o ljudskim mogućnostima, čak i izvođač nije više bio potreban kao posrednik između skladatelja i publike.
Te težnje rezultirale su mnogim pravcima u glazbi koje počinju koristiti elektroničke zvukove.
Glazbenici su uvijek skladali prema svojoj slici svijeta i prema trenutačnom stanju općenito u svijetu.
Tako se za vrijeme futurizma, koji se javlja 1911. godine, veličaju strojevi kao bitna sastavnica u svijetu u budućnosti. Smatralo se da će tehnološki napredak pridonijeti poboljšanju međuljudskih odnosa. U sklopu futurizma javlja se i bruitizam. U bruitizmu (fra. bruit - buka) su elektronički zvukovi našli značajnu ulogu, iako bi trebalo napomenuti da se nije baratalo samo sa elektroničkim zvukovima. Pod bruitizam podrazumijevamo glazbu koja se sastoji samo i isključivo samo od šumova i buke kao što su razne sirene, zvukovi lokomotiva, strojeva itd. Luigi Russolo, najznačajniji futuristički skladatelj, zalagao za korištenje šuma u glazbi i tvrdio da svaki šum ima boju i visinu. Njegov najznačajniji elektronički instrument (kojeg je sam konstruirao) je russolofon na kojem se moglo izvesti više šumova na raznim visinama, također je i izdao manifest o glazbi koji se zvao Arte de Rumori (Umjetnost šuma)
U razdoblju do Drugog svjetskog rata nastupa stanka sa značajnijim pokretima i pravcima koji bi bili važni za elektroničku glazbu što ne znači da u to vrijeme skladatelji nisu eksperimentirali sa zvukom.
Od Drugog svjetskog rata javlja se pojam avangrada ( fra. avant – ispred, garde – straže). Za stil bi se moglo reći da je bio ispred svoga vremena te da je ustrajao na originalnosti tj. novim tehnikama skladanja i novim zvukovima.
Pojam avangarda odnosi se na smjerove: serijalizam, aleatorika, mikropolifonija, konkretna glazba, elektronička glazba i djelomično minimalizam, koji se javljaju do sedamdesetih godina.
Serijalizam je tehnika skladanja koja je vrlo slična dvanaetsttonskoj tehnici, dok aleatrika uključuje i «slučaj» u proces skladanja.
Mikropolifonija je tehnika skladanja u kojoj se melodijske linije postavljaju gusto jedna uz drugu. Melodije su karakterizirane malim intervalima, a međusobno se razlikuju samo u sitnim melodijskim i ritmičkim detaljima. Tako male razlike se ne mogu posebno zamijetiti, nego se stapaju u jedan zvuk , ali svaka melodijska linija utječe na taj zvuk.
Za konkretnu glazbu se može reći da je ta glazba preteča elektroničke glazbe.
Konkretna glazba javlja se oko 1948. godine kada je Pierre Shaeffer skladao prve skladbe konkretne glazbe zanimljivog nazivlja: Etida sa željeznicom, Etida s vretenom i Etida s tavom. U ovoj se glazbi polazi od konkretne već postojeće zvukovne građe (prirodni zvukovi te već uobičajene svakodnevne zvukove za to vrijeme). Upotreba elektroničkih uređaja u ovom eksperimentalnom pravcu obuhvaća snimanje zvukova iz okoliša i njihovu doradu u elektroničkom studiju. Pierre Shaeffer je želio istražiti veze između glazbe i akustike te je osnovao svoj studij u Parizu u kojem je skladao svoje etide. Nekadašnja ideja bruitizma (koja je propala) zapravo se realizira u ovom eksperimentalnom pravcu. No, konkretna glazba je koristila i elektroničke zvukove, ali ih je također miješala sa prirodnim zvukovima koji su zatim bili obrađeni u studiju, te snimljeni na magnetofonsku vrpcu. Skladbe su tako nastajale tehnikom montaže kao na filmskoj traci.
Oko 1950. godine javlja pojam elektroničke glazbe u okviru s kelnskim «Studijem za elektroničku glazbu» i skladateljem Karlheinzom Stockhausenom.
Elektronička glazba kao gradbeni element koristi elektronički izvor zvuka - oscilatore, filtere, generatore, a kasnije i sintisajzere. Elektronički instrumenti su svi instrumenti koji elektromehanički proizvode zvuke te se taj zvuk obrađuje pomoći elektroničkih uređaja (oscilator, sampler…) i reproducira na zvučniku.
Skladatelji su mogli vrlo precizno odabrati boju i trajanje elektroničkog tona te dinamiku i frekvenciju što je bila posljedica novonastalih elektroničkih uređaja koje ću kasnije opisati.
U želji da se elektroničku glazbu oslobodi izolacije u studiju i prenese u koncertne dvorane. Početkom šezdesetih godina javlja se živa elektronička glazba.
Studijski proizvedeni zvukovi pri izvedbi u živo ponovno se emitiraju, ali izobličeno, uz upotrebu transformacijskih naprava. Prednost takve glazbe bila je u činjenici da se u toj vrsti
elektroničke glazbe ne gubi spontanost kao pri reprodukciji čiste elektroničke glazbe s vrpce. Živa elektronska glazba je kombinacija «žive» izvedbe sa snimljenim predloškom.
Karlheinz Stockhausen za ovakvu vrstu glazbe je rekao: «Ova glazba odmah ostvaruje intenzitet i zadržava ga do kraja. U svakom trenutku je moguć vrhunac ali i smirenje, nemoguće je sigurno predvidjeti smjer u kojem će se skladba razvijati. Forma je usredotočena na trenutak.»
5. Nastanak zabavne elektroničke glazbe Sredinom šezdesetih, pronalaskom sintetičkog zvuka, elektronički zvuk prodire u zabavnu glazbu tj. Postaje važan dio glazbe supkulture. Rezultat tomu bili su novonastali instrumenti koje je mogao kupiti svatko tko je bio «dubljeg džepa».
Prvi takav instrument zaslužan za populariziranje elektroničke glazbe bio je sintisajzer (sintetizator) Pojava sintesajzera 1964., naprave koja elektronski proizvodi tonove, zvukove, šumove i njihove mješavine i preobrazbe, značila je za skladatelje veliko olakšanje.
Nastao je pravi boom u sintesajzerskoj produkciji i onoj elektronskih skladbi.
Tamna strana ovog procvata općenito je poznata: ugrađeni moduli sintesajzera prouzročili su šablonizaciju tehničkih mogućnosti, «nečuveni» zvuk što ga je proizvodilo na tisuće sličnih sintesajzera,
postao je vrlo uobičajeni zvuk i nije više stimulirao stvaralačku pustolovinu u novim predjelima čujnog.
Na zvuk zabavne elektroničke glazbe velik utjecaj imalo je više žanrova glazbe 20. stoljeća.
Minimalizam je zabavnoj el. glazbi dao naglašeni pulsirajući ritam te ponavljanje jednostavne i kratke melodijske fraze. Soul i funk su utjecaj prvenstveno na electro i house, a djelomično
i na techno drum 'n' bass. Kasnije disco sedamdesetih godina postaje najpopularnija plesna glazba tijekom sedamdesetih godina. Disco, koji se razvio iz funka, soula, rytham 'n' bluesa, bio je preteča house-a.
6. Podvrste plesne elektroničke glazbe
6.1. Electro Electro je žanr iz kojeg su potekli hip-hop i techno. Koristi 4/4 udarac koji je vrlo važan u plesu s vrlo mnogo sintisajzerskih zvukova. Osnivači ovog žanra su grupa Kraftwerk, a uz njih bi se trebalo spomenuti i važnog producenta Arthura Bakera.
1971. godine grupa Kraftwerk, koja se smatra tvorcem nove elektroničke glazbe, u Dusseldorfu stvara prvu konkretnu i električnu glazbenu cjelinu. Ralf Hutter i ostali članovi grupe vode elektroničku koncepciju, dovodeći ritam mašinu, sintisajzer te vokoder do krajnjih granica.
Njihova prva izdanja Autobahn (1974.) i Die Mensch Maschine (1978.) postaju prvi electro klasici. Štoviše, berlinski Cosmo-rockeri Tangerine Dream (počevši od 1970.) i neo-elektroničari Edgar Froese i Klaus Schulze postaju sve uvaženiji, kao i eksperimenti grupe Can, Holger Czukaya i Damo Suzukija. Ovaj prodor je konačno urodio plodom, kako bi se 1976. godine pojavio i Jean-Michel Jarre sa svojim suptilnim glazbenim epom "Oxygene". Usporedno sa ovim događajima, Alan Vega, Martin Rev i njihov duet Suicide iz San Francisca kreće sa radom, što će uspostaviti direktan odraz na daljem razvoju elektroničke glazbe. Ostali poznatiji izvođači koji su slijedili ovu vrst glazbe su: «Throbbing Gristle», «Human League», «Ultravox», «Cabaret Voltaire», «Devo», «Yellow Magic Orchestra» (Japan), «Simple Minds», «Pere Ubu», «Orchestral Manoeuvres in the Dark».
Nažalost nakon osamdesetih godina electro je zamro, tek 1996. godine Antony Rother diže electro na nekadašnju razinu premda je današnji electro dosta drugačiji od onog prije tridesetak godina.
6.2. House House nastaje na temeljima post – disco klupske scene ranih osamdesetih.
Osnovni glazbeni elementi preuzeti su iz disca, pa tako i euforična ili himnička konstrukcija skladbe i naglašeni ritam (4/4), no obrađeni suvremenim (elektroničkim) instrumentima. Postupno se napušta diskoidna struktura u korist instrumentala, sve naglašenijih mehaničkih repetitivnih ritmova te uz produbljivanje ionako dubokih dionica basa. Također, važno je za spomenuti da se javljaju sintetske bass linije koje rezultiraju osjećajem sreće.
Izvornoj teksturi također se dodaju elementi latino glazbe, duba, reggea, soula, jazza, rapa i synth popa.
Prve etikete, koje su zapravo utemeljile ovu novu vrstu klubske zabave koja naprosto tjera na pokret, su Trax i DJ International. Termin house potiče od kluba Warehouse, gdje DJ Frankie Knuckles skupa sa Marshall Jeffersonom i Fingers Inc. postaje pionir Chicago Housea.
Dvije godine pred zatvaranje kluba Paradise Garage (tj. u jesen 1987), DJ Larry Levan daje poseban naziv tzv. «4 to the floor» glazbi - garage house. DJ producenti, poput David Moralesa, Robert Clivillesa, David Colea, Musto & Bones-a i Todd Terryja pružaju "uptempo" varijantu – tzv. New York Club House.
Nijemci svoje house početke duguju House centrima Frankfurt-u i Berlin-u. Istovremeno sa "glavnim" Westbam-om, njegov brat DJ Dick, Tanith, Kid Paul i Dr. Motte su se pobrinuli za osnivanje kluba Tresor i Turbine, dok Sven Vath preuzima u Frankfurt-u klub The Omen i osniva etiketu Eye Q.
Razvoj novih tehnologija, naročito informatike, u Franfurt-u pruža mogućnost producent DJ-ima kao što su Westbam i Klaus Jankuhn osnivanje etikete Low Spirit, kao i komponiranje produkcije tipa "This is not a Boris Becker song" i "Monkey say, Monkey do". Zajedno produciraju i singl "Electrica Salsa" DJ Sven Vath-a sa Munzing/Anzilotti autorskim tandemom, koji će kasnije formirati Snap!
Usporedno sa događajima u Detroit-u, u Chicago-u se pojavljuje jedna minimalistička house varijanta, potpuno zasnovana na Roland 808 Drumcomputeru, Roland 303 Basslineu i zvucima koji se njima mogu proizvesti. Predstavnici ovog zvuka su «Phuture» ("Phuture Trax"), «Sleazy D.» ("I've lost control"), «Maurice» ("This is Acid").
Pojam acid, koncem osamdesetih godina, lansirali su DJ Larry Sherman i osnivač DJ Internationala - Rocky Jones, uzevši kao glavnu asocijaciju izjedanje i kiseli osjećaj koje takvi zvuci nameću.
Tako popularni acid house ulazi u mainstream tj. postaje komercijalan i počinje s «ulascima» na rang liste nakon što su ga prihvatili britanski fanovi.
House u Velikoj Britaniji najprije postaje glazbeni predložak za mahnite londonske, kasnije i manchesterske, partyje održavane u napuštenim industrijskim hangarima i skladištima.
Euforija – podržana medijima – dobila je finale u takozvanom valu ljubavi za kojeg je zapravo i utemeljena nova rave kultura.
Derivirani house počinje s osvajanjem rang lista na samom kraju osamdestih zahvaljujući pop skladbama grupe M/A/R/R/S, S¢express, Technotronics...
Povratni efekt housa početkom je devedesetih iz Velike Britanije zapljusnuo Sjedinjene Države održavši produkciju živu do danas.
Malo kasnije dolazi do potpune simbioze američkih i europskih house pravaca. Odatle niču i neki novi potpravci kao sto je italo house (latin house), industrial techno, experimental, progressive, trance i ambient house.
6.3. Techno Korijeni techna su u elektroničkoj house glazbi nastaloj u Detroitu u drugoj polovini osamdesetih. Na ovakav «industrijalni», tvrdi zvuk utjecao je nagli razvoj industrije u Detroitu.
Temeljna razlika između housa i techna je što je ovaj prvi logičan izdanak disca, dok je techno isključivo elektronička glazbena vrsta namijenjena (izvorno) ciljanoj klupskoj publici. Razlika je i u tome što je techno znatno brži od housa (126-140 bpm).
Sve je započelo kada je Juan Atkins, inspiriran Alvin Toffler-om (koji u svojoj knjizi «The third wave» nagovijestio dolazak techno buntovnika), osniva Model 500 i svoju Metroplex etiketu 1985. godine na kojoj izlazi i njegov house-eksperimentalni uradak «No UFO's».
Tada Autori proto-techna ili pionirskog techna, DJ- i Derrick May, Juan Atkins, Kevin Saunderson, spojili su mehaničku repetitivnu elektroničku glazbu grupa Kraftwerk i Yellow Magic Orchestra, funk Georgea Clintona, elektro funk Africa Bambaaate, te novi elektronički zvuk Soul Sonic Forcea, Man Parrisha stvorivši novu glazbenu slitinu.
Rana produkcija techna na etiketama KMS, Metroplex i sl. mahom se odnosila na 12 – inčne vinilne ploče u skromnim nakladama namjenski sročene za klupsku eksploataciju.
Techno – kao izvorni američki underground fenomen – pokucao je na vrata šire publike tek kada su ga prihvatili britanski fanovi nakon uzleta londonske acid house scene (koja je i sama bila svojevrsni spoj chicaškog i newyorškog housea).
Dok drugi svoj house zvuk zasnivaju na klasičnim house pravcima, grupa «novih» umjetnika radi na novom detroit techno zvuku: Joey Beltram ("Energy Flash", "Mentasm"), Richie Hawtin (+8 etiketa), Jeff Mills iz Underground Resistance-a i Blake Baxter (etiketa Hard Wax).
Novi uzlet techno – i elektronička glazba uopće – dobiva odvajanjem od plesnog podija, pojavom takozvanog inteligantnog techna koji predvode Apex Twins, Black Dog, Richard H. Kirk i dr.
Naravno, izvorna povezanost techna s plesnim podijem i dalje je prisutna, a početkom devedesetih iz detroitske je klice proklijalo stablo s nebrojenim granama: hardcore, ambient, jungle, trance, acid, gabber, a cijeli elektronički fenomen postaje globalno uspješnim i prepoznatim iskazom.
U Sjedinjenim Američkim Državama techno ostaje marginalnim fenomenom underground scene sve do pojave takozvanog trećeg vala autora/izvođača iz Detroita ( Jeffa Millsa i Staceya Pullena) i druge britanske invazije .
Slično kao i s britanskim rock grupama šezdesetih , koja su vlastita viđanja rhythm and bluesa i rock and rola podali Amerikancima potaknuvši bujanje nove scene i brojne žanrovske
izvedenice, tako je i uzlet američke elektronike u devedesetim potaknut uspjehom grupa Chemical Brothers, Prodigy, Autechre, Black Dog, Aphex Twins...
6.4. Ambiental Koristeći parametre Glam Rock-a iz ranih 70-tih i E i U glazbe, bivši član Roxy Musica - Brian Eno, kreira sasvim novi zvuk baziran na buci. Naziva je ambient glazbom ili glazbom za dočaravanje i doživljavanje prostora, ali koja istovremeno zavisi od prostornog efekta kako
bi se mogla u potpunosti i doživjeti.
1979. godine on izdaje "Music for airports" i ostale ambient klasike.
Ambient odbacuje klasičan koncept skladbe u korist naizgled beskrajno ponavljajućih ritmičkih i melodijskih fraza te elektroničkim napravama i glazbalima (posebice upotrebom
reverba u miksanju zvuka) proizvedene zvučne slike koje dočaravaju prostornost ili «ambijentalnost» glazbenog zapisa.
«Klasična definicija ambienta kaže da je to glazba bez ritmičkih udara, fluidna i plutajuća» , rekao je Steve Hillage, negdašnji kultni gitarist grupe Gong, a potom i bitna figura elektroničke scene kasnih osamdesetih.
Jedno od ključnih imena ambijentalne glazbe jest Brian Eno ( nadahnut idejama skladatelja Erika Satieja koji sedamdesetih ambijentalnu glazbu (teorijom i diskografskom praksom) definira kao glazbu koju valja slušati kao integralni dio prostora/ambienta u kojem je nastala ili u kojem se izvodi.
Glazbenici kao Steve Hillage ili rani Tangerine Dream nastojali su skladati glazbu oslobođenu balasta klasičnog naslijeđa zapadnjačke tradicije i pop/rock konvencija.
Bujanje elektroničke glazbe i techna u ranim devedesetima, ambient je pretvorio u kultnu, a potom i u iznimno popularnu žanrovsku vrstu.
Ulogu katalizatora odigrao je Aphex Twins (točnije Richarda Jamesa) stvarajući inovativnu post-acid elektroničku glazbu naslonjenu i na buku i na plesne breakbeatove.
Ambient nije precizno ustrojen žanrovski odjeljak pa se pod njegovim nazivnikom nalaze i autor/izvođači eksperimentalne elektronike naslonjeni na iskustva avangarde, izvođači skloni dubu , etnu i world musicu (Jon Hassel), mainstremu (u produkciji Daniela Lanisa), gothicu i industrialu, te najšire shvaćenoj tradiciji klupske elektroničke glazbe (od KLF-a do Autechrea). Zapravo, dok su se plesno orijentirane inačice elektronike kretale u pravcu nekoliko prepoznatljivih izričaja (jungle, trip hop), ambijentalna je glazba postojala sve «fluidnija» te žanrovski neuklapljiva, sve više posežući za «teksturama» na uštrb i melodije i ritma.
6.5. Synth pop/Electro pop/Techno pop Jedan od brojnih grana stilskog stabla new wavea, synth pop je početkom osamdesetih objedinio utjecaje elektroničkog minimalizma grupa Suicide i Kraftwerk s nasljeđem Roxy Musica i Davida Bowie-ja, stvorivši elektroničkim glazbalima (sintesajzerima i ritam mašinama ) iskazan pop.
Izvorno jednostavne melodije, gotovo bliske bubblegumu, postupno su zamijenile kompleksnije forme, a slojevitiji aranžmani te produkcija sve su naglašenije okrenuti plesnim podijima.
Polovinom osamdesetih očekivane promjene upokojile su žanr i većinu njegovih začetnika, no najvitalniji predstavnici scene postali su ili iznimno komercijalne zvijezde pop mainstrema (Eurythmics, Human Leugue), transžanrovske utjecajne figure ( Depeche Mode, New Order) ili zagovaratelji artističkog eksperimenta (Heven 17).
6.7. EBM (Electronic Body Music)
Electronic Body Music postaje koncept koji lansira inspirativni belgijski band Front 242 na omotu svog maxi singla prvenca 1984. godine. Od tada, EBM ostaje sinonim za tvrdu, pokretačku, izrazito dinamičnu, slikovitu i apokaliptičnu glazbu, manifestiranu kroz radove grupa poput The Klinik, Nitzer Ebb, Vomito Negro, Frontline Assembly, Ministry, Clock D.V.A. itd.
6.8. New Beat "New Beat - a musical phenomenon" se stvara 1988. godine u Belgiji. Belgijanci stvaraju sintezu EBM-a i house pravaca, stvarajući čvrstu osnovu za rođenje tekkna ili industrial techna nešto kasnije, što se manifestira kroz radove Van Lierop (MNO), Praga Khana, Lisa-e M. i projekta Fatal Error, Public Realtion, Tragic Error, Ghentlon, Problem House i mnogih drugih oko kojih se najviše angažira pro-EBM etiketa Play it again Sam.
6.9. Hardcore i Gabba Krajem 80-ih, točnije 1989. godine prilikom svog nastupa današnjoj "Hardcore palači" klubu Parkzicht u Rotterdam-u, DJ Rob (Rob Janssen) šokira publiku, izmrcvarenu sladunjavim disco marmeladicama potpuno novim najekstremnijim zvukom koji se može čuti.
Tako se rađa gabba ili hardcore techno, pravac techno glazbe, pod velikim utjecajem punka, čija brzina u nekim slučajevima premašuje i granicu od 300 BPM (udaraca u minuti) sa epicentrom u Rotterdamu, a vremenom se ističe i Den Haag i u manjoj mjeri Amsterdam.
Vremenom se rađa i etikete tipa ID&T, Mokum, Ewa, Rotterdam Records, Ruffneeck, Arcade, itd. a i hardcore pandana kao što su «The Dreamteam» (DJ Gizmo, DJ Dano, Buzz Fuzz i The Prophet), «DJ Paul», «Charly Lownoise & Mental Theo», «Arcadipane», «Rotterdam Terror Corps» i drugi.
Danas ovakve glazbe više nema, osim još u nekim dijelovima Nizozemske gdje su ovakvi partyi rade daleko od javnosti.
6.10. Bleeps & Clonks Britanska verzija detroit techna se zasniva na oštrim elektroničkim zvucima ("beeps & clonks") i gotovo bešćujnim oscilacijama izrazito niskih frekvencija koji korijen vuku iz poplave video igara krajem '80-tih. Apsolutni trend postaju «LFO» i «Tricky Disco», kao i «Dextrous» ("Nightmares on Wax").
6.11. Tekkno 1991. je godina kada se rađa veoma tvrdi i snažni techno zvuči širom svijeta. Uštogljenost svijeta moderne muzike nije nikako mogla spriječiti sjajno proračunate tekkno/industrial himne tipa "Das Boot"- «U96», "Anasthasia"- «T99», ili "James Brown is Dead"- «L.A.Style» da postignu međunarodni uspjeh.
6.12.Breakbeat Od 1992. godine u Engleskoj se forsira techno varijanta zasnovana na frenetično ubrzanim ragga/hip-hop ritmovima i samplovima visokih frekvencija. Potpravac ove varijante postaje tzv. Kindergarden, koji sadrži semplove iz dječjih pjesmica. «The Prodigy», «N-R-G», «Urban
Hype», «DJ LTJ Bukem» i «DJ Foul Play» spadaju među hedoniste ovog pravca, a sa njima i promocija od strane etikete XL, Shut Up & Dance, Suburban Base i Labello Blanco.
3.13. Drum 'n' Bass & Jungle Drum 'n' bass i jungle dio je elektroničke plesne glazbe i autohtoni britanski glazbeni fenomen.
Premda korijeni junglea leže u američkom hardcore technu, popularnom u britanskim klubovima polovinom osamdesetih i početkom devedesetih, a na «podlogu» su nalijepljeni utjecaji i elementi reggaea, raggamuffina, electro popa, ravea, jazza, hip hopa i duba, «konačan proizvod» izvorno je britanski.
Ova glazba je ritmički slojevitiji izdanak techna temeljeći se na iznimno brzim poliritmičkim teksturama ( središnji ritmički dio ima oko 160 udaraca u minuti ) te učincima ritam mašina i ( dubokog ) basa koji su mu i dali ime: drum 'n' bass ( bubanj i bas ).
Na takav ritmički kostur dodaju se samplerski slojevi, a elektronika se može kombinirati i sa živom svirkom.
Način «slaganja» tipične drum 'n' bass teme očito je potpuno drugačiji od klasičnog skladanje pjesme pa je za neke glazbene teoretičare i kritičare upravo ovaj žanr elektroničke glazbe logičan finale procesa koji je započet jazzerskim razbijanjem strukture pjesme, a kasnije i uvođenjem riffa.
Kritika je često uspoređivala drum 'n' bass s američkim hip-hopom, u kojem su također u osnovi ritmička naslijeđa soula, funka i jazza, no- za razliku od ostalih oblika plesne
elektroničke glazbe koja linearno ponavlja odabrane ritmičke predloške- drum 'n' bass je naglašeno poliritmičan.
Nakon prvog vala u kojem je postao klupski britanski underground fenomen, drum 'n' bass se razgranao na brojne podžanrova poput ragga, junglea ( jedan od najranijih oblika drum 'n' bass koji karakteriziraju brzi i slojeviti ritmovi, duboki bas uz korištenje semplova reggaea i raggamuffina), hard step junglea ( naglasak se stavlja na bas kao melodijski instrument ), ambient jungle ( koji u drum 'n' bass unosi «mekši», ambijentalni stil s natruhama jazza ).
3.14. Trance Dok house i techno postaju sve jačeg i tvrđeg zvuka, početkom devedesetih godina javlja se nešto sasvim novo: Plemenska glazba, za koju se smatra da je ničija zemlja između hardcore techna i ambienta. 1994. godine se javlja i trancecore, još snažnija i brža verzija trancea, što se smatra ukrštenjem hardcorea techna i trancea
Kao izdanak techna u njegovu ubrzanom izdanju, trance koristi kratke sintisajzerske melodijske fraze ( u stalno ponavljajućim sekvencijama ), mahnito pulsirajući ritam ( s minimalnim promjenama ) te začine atmosferske elekronike koja daje psihodelični ugođaj.
Povezan i s halucinogenim narkoticima, ali ipak prvenstveno s psihodeličnom elektroničkom glazbom , trance se razvio u Njemačkoj na podlozi acid housa i detroit techna. Najpoznatiji izvođači su «Sven Vath», «DJ Criss», «Hardfloor», «Cygnus X»
Premda dijelom istoznačnice za trance, goa trance je etnički obojen prozračniji i psihodeličniji ogranak.
Na nastanak goa tranca utjecali su: New Wave/industrial zvuk, electronic disco iz Detroita, te psihodelični zvuk prisutan na Goa-i od 70-ih.
Goa je bila portugalska kolonija tj. mjesto u Indiji koje su počeli posjećivati hipiji iz Europe i Amerike. Upravo tamo je nastala ta nova vrsta tranca. Za goa trance karakteristično je da: dužina pjesme varira od 6 do 12 minuta, udarac je većinom 4/4 koji se bi udarao 135-150 puta u minuti (bpm), koriste se psihodelični zvukovi koji daju mističnu atmosferu, umeće se acid, 303 melodijske linije, te nekad i električne gitare. Za razliku od normalnog tranca i techna bas linija kod goa tranca je uglavnom tvrđa i dublja.